Budva cijene Budva Apartmani i Budva smještaj u Budvi Crna Gora. Budva budva noćni život & Top Hill Budva

Budva Online - Budva, Crna Gora

Ilustracija, Foto: Pixabay Nedavni podaci Monstata pokazuju da je u Crnoj Gori, tokom prošle godine prijavljeno 260 maloljetnih učinilaca krivičnih djela. Optuženih maloljetnih učinilaca krivičnih djela bilo je 106, dok je broj pravosnažno osuđenih iznosio 97, od toga 94 dječaka i 3 djevojčice. Podaci pokazuju da su najčešća krivična djela počinjena protiv imovine, dok je 17 maloljetnika osuđeno za najteža krivična djela. U odnosu na podatke MONSTAT-a, kretanje kriminaliteta za posljednjih 25 godina kod populacije maloljetnika se kreće od 194 do 348 godišnje u odnosu na broj prijavljenih maloljetnika, kaže Popović-Gavranović. "U periodu od 2000-2024., to je prosječno 247 prijavljenih maloljetnika. U periodu od 2000 – 2012, prosjek je 258 prijavljenih maloljetnika, a u periodu od 2013 od kada se primjenjuje Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku do 2024., to je u prosjeku 234 maloljetnika", ističući da na taj način broj prijavljenih maloljetnika nije značajnije izmijenjen. Ali, ono što se od 2023. godine upadljivo promijenilo, ističe Gavranović-Popović je način javnog govora o djeci u sukobu sa zakonom. U javnom govorenju, upozorila je ona, došlo je do konfuzije u vezi sa upotrebom termina vršnjačko nasilje, odnosno, njegovog nerazlikovanja od termina krivično djelo. “Vršnjačko nasilje je neprihvatljivo socijalno ponašanje, a ne pravni termin. A kada dijete počini krivično djelo propisano Krivičnim zakonikom, tu se već radi o sukobu sa zakonom”, istakla je ona. Neadekvatno izvještavanje o vršnjačkom nasilju u školama, pravi utisak porasta problema, smatra ona. Kada govorimo o slučaju maloljetnika koji je učinio krivično djelo na štetu drugog maloljetnog lica, došao je u sukob sa zakonom i zbog toga se u krivičnom postupku ne koristi termin “vršnjačko nasilje”. “Govorimo o kvalifikaciji konkretnog krivičnog djela onako kako to definiše Krivični zakonik Crne Gore, a prema maloljetnicima se ophodimo shodno Zakonu o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku Crne Gore”, rekla je Gavranović-Popović. Načelnica Stručne službe VDT-a, Dijana Popović-Gavranović, za Portal RTCG kaže da u Crnoj Gori još uvijek ne postoji institucija koja bi se bavila sociološkim i kriminološkim istraživanjima, a koja bi mogla kompetentno da odgovori na pitanja kretanja kriminaliteta, njegove etiologije i pratećih trendova. Bez takvih istraživanja, Popović-Gavranović kaže da se oslanjamo na lična iskustva, koja se razlikuju od osobe do osobe, te na profesionalna i lična uvjerenja. To može dovesti, kako nam je pojasnila, do toga da stavovi šire javnosti utiču na mišljenja stručnjaka, što nosi rizik pogrešnog tumačenja, donošenja zaključaka i reagovanja. Ona naglašava da je važno napomenuti da broj prijavljenih i procesuiranih slučajeva zavisi i od kvaliteta rada nadležnih institucija, kao i od efikasnosti mehanizama za otkrivanje i prijavljivanje krivičnih djela. Popović-Gavranović nam je pojasnila da dijete kada učini krivično djelo dolazi pred državno tužilaštvo. Krivično djelo, kako je rekla, može učiniti na štetu punoljetnog, maloljetenog, pravnog lica, društvene zajednice. “Značajniji od kazne je odgovarajući psiho-socijalni i pedagoški rad” Popović-Gavranović pojašnjava da se kod vršnjačkog nasilja radi o namjernim negativnim postupcima koji su dugotrajni, dešavaju se dva-tri puta mjesečno i češće, stalno su usmjereni na istog učenika (uglavnom slabijeg) od strane jednog učenika ili grupe učenika. Negativni postupci, objašnjava ona, su namjerno, ponavljano zadavanje ili nastojanje da se zada povreda ili neprijatnost drugoj osobi, a najčešće uključuju fizičko, psihičko, nasilje i izolaciju. Kako kaže, vršnjačko nasilje se dešava na mjestu na kojem boravi veći broj djece, koja se poznaju, dešava u školi ili u blizini škole, u socijalnim ustanovama, klubovima za djecu, sporstkim terenima. Kada je u pitanju vršnjačko nasilje, značajniji od kazne je, kako ističe Popović-Gavranović, odgovarajući psiho-socijalni i pedagoški rad koji dovodi do toga da dijete koje je pogriješilo uvidi grešku. “Da želi i ulaže trud da se izvini i popravi svoju grešku pozitivnim činjenjem za žrtvu, da to radi zato što iznutra vjeruje da je to u redu (restitucija), a ne zato što su mu to odrasli nametnuli ili zato što se boji da će biti uhvaćen na djelu i kažnjen ili zato što će neko pomisliti da je dobro učinio pa će ga nagraditi”, rekla je ona. Istovremen rad sa djetetom koje je žrtva nasilja pomaže da se ono osjeća zaštićeno, dobije izvinjenje i nadoknadu za pretrpljenu štetu, nauči kako da se ubuduće zaštiti i, ako želi, oprosti. Tako se i ono i dijete koje je počinilo nasilje bolje razumiju, kaže Popović-Gavranović, a mogućnost da se nasilje ponovi postaje manja, kaže ona. Škole treba da imaju jasnu strategiju reagovanja na nasilje Socijalna radnica Popović-Gavranović savjetuje škola treba da ima jasnu strategiju kako se reaguje kada dođe do bilo kojeg oblika nasilja, uz prvenstvenu primjenu restitucije, ali i preventivne programe. Ocjenjujući podatak da su maloljetnici tokom prošle godine najčešće činili krivična djela protiv imovine, ali i da je njih 17 osuđeno za najteža krivična djela Popović-Gavranović kaže da uobičajeno maloljetnici najčešće čine krivična djela koja se odnose na imovinske delikte, koji se najčešće ne planiraju, a nastaju iz želje za dokazivanjem i u potrazi za uzbuđenjem. Takođe, učestvuju I u krivičnim djelima protiv života i tijela, koja se dešavaju situacijski, najčešće jer maloljetnici, kako ističe, nemaju strpljenja, prebrzo i preburno reaguju. Ona kaže da su razlozi zbog kojih maloljetnici čine krivična djela različiti. Objašnjava da maloljetnici često imaju teškoće u odrastanju zbog ličnih osobina, nestabilnih porodičnih odnosa, nedostatka emocionalne povezanosti, nadzora i vremena koje im roditelji i škola posvećuju. Umjesto toga, upozorava, nove tehnologije i mediji često preuzimaju ulogu odgoja, ali umjesto edukativnog sadržaja, dominira zabava, potrošačka kultura i nasilje, što, smatra ona, stvara iskrivljenu sliku stvarnosti. Pojašnjava da krivična djela maloljetnika često su impulsivna i nemaju za cilj izgradnju kriminalne karijere – najčešće su rezultat loše procjene, potrebe za dokazivanjem ili radoznalosti. S druge strane, ističe, odrasli često ne obezbjeđuju zdravo okruženje za odrastanje niti pokazuju dovoljno empatije prema maloljetnim prestupnicima. Od septembra 2012. do marta 2025. maloljetnicima izrečeno 1.272 alternativne mjere Popović-Gavranović je rekla da statistika Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva pokazuje da je od septembra 2012. do marta 2025. u Crnoj Gori je prema maloljetnicima izrečeno ukupno 1272 alternativne mjere. Riječ je o 620 opomena i 652 vaspitna naloga (660 mjera jer su neki imali više od jedne). Državno tužilaštvo izreklo je većinu mjera – 500 opomena i 476 vaspitnih naloga, dok su odjeljenja bezbjednosti dala 120 opomena i 176 vaspitnih naloga (uglavnom kroz medijaciju). Takođe navodi da su tokom 2024. godine alternativne mjere primijenjene na 57 maloljetnika (4 djevojčice i 53 dječaka): 27 opomena (19 od tužilaštva i 8 od policije) i 30 vaspitnih naloga (15 od tužilaštva i 15 poravnanja od strane policije). Četvoro dječaka su bila povratnici, sa krivičnim djelima iz ranijih godina. “Kod maloljetnih učinilaca krivičnih djela, u 2024. godini značajno prevladavaju: krivična djela sa elementima nasilja (47), u odnosu na krivična djela sa elementima krađe (3) i krivična djela iz oblasti saobraćaja (6)”, ukazala je ona. Popović-Gavranović ističe da o svakom maloljetnom učinicu bilo kojeg krivičnog djela odlučuje državni tužilac za maloljetnike, uz oslonac na Stručnu službu Vrhovnog državnog tužilaštva, centre za socijalni rad, druge stručnjake. Postupak prema maloljetniku može se završiti na tri nivoa Načelnica Stručne službe VDT-a kaže da se postupak prema maloljetniku može se završiti na tri nivoa: pred policijom (opomena ili poravnanje), pred tužilaštvom (opomena ili vaspitni nalozi), ili pred sudom (vaspitne mjere, maloljetnički zatvor, mjere bezbjednosti). Izbor, kako je rekla, zavisi od težine djela i okolnosti slučaja. “Maloljetnici prema kojima se primijene krivične sankcije (sudski postupak) evidentiraju se u kaznenoj evidenciji, a maloljetnici prema kojima se primijene alternativne mjere (postupak pred državnim tužilaštvom) ne evidentiraju se u kaznenoj evidenciji, rekla je ona. Stručnjaci uvijek na strani djeteta, nikad ne odustaju od njega Maloljetnik je dijete u razvoju, čija ličnost još sazrijeva, pa se pri odlučivanju o sankciji, kako je rekla Popović-Gavranović, uzima u obzir ne samo djelo već i njegove lične okolnosti, porodični i društveni uslovi. Zbog toga je, ističe ona, važno učešće Stručne službe u procjeni maloljetnika i davanja nalaza i mišljenja o primjeni njemu najprimjerenije alternativne/vaspitne mjere, vodeći računa o uzrastu, zrelosti, težini djela i ponašanju nakon njega, kako bi postupak imao i vaspitnu i podržavajuću ulogu. (Foto: Pixabay, ilustracija) “Stručnjaci sa specijalizovanim znanjima su uvijek na strani djeteta koje je učinilac krivičnog djela i nikad ne odustaju od njega, oni znaju da svako dijete zna šta je dobro, a šta loše, ali nije uvijek u stanju adekvatno da procijeni situaciju i reaguje na prihvatljivi način, kao i da svako dijete želi da bude dobro i da se nikada kod djeteta kaznom neće postići ono što može se može uraditi pozitivnom podsticanjem”, poručila je ona. Specijalizovani stručnjak piše svoje nalaze tako da pomogne oštećenom licu, maloljetnom učiniocu, njegovoj porodici. “Kazniti maloljetno lice a da mu se ne pomogne je bez smisla, nedjelotvorno i rizično za recidiv”, istakla je ona. Stručna služba VDT-a zalaže se za alternativne mjere kad god je to moguće Komentarišući o mjerama unutar tužilačkog Sistema za rad sa maloljetnicima u konfliktu sa zakonom, ona kaže da se u toj instituciji zalažu za primjenu restorativne pravde – alternativne mjere (opomene i vaspitne naloge) kad god je to moguće. “Kod tradicionalnog retributivnog pravosuđa fokus je na krivici i utvrđivanju krivice na osnovu analize prošlosti i prethodno učinjenog, a restorativno pravosuđe je usmjereno na rješavanje problema u sadašnjosti i preuzimanje odgovornosti i obaveza u budućnosti, istakla je ona. Retributivno pravosuđe se fokusira na kažnjavanje učinioca, dok restorativno pravosuđe teži da učinilac shvati posljedice svog djela i aktivno učestvuje u popravljanju štete nanesene žrtvi i zajednici. Restorativna pravda je fokusirana na popravljanje štete prouzrokovane krivičnim djelom i na uspostvaljanje dijaloga i mira u zajednici, što omogućava, da se učinilac, kroz davanje šanse da pokaže svoje dobro ponašanje, osjeća uvaženo i prihvaćeno, što, kako ističe, smanjuje i rizik od recidiva. “Retributivna pravda se bavi kažnjavanjem za učinjeno krivično djelo, često izdvajanjem učinilaca krivičnog djela u posebne ustanove u kojima se izdržavaju kazne, radi postizanja sigurnosti u zajednici i specijalne prevencije, što izaziva stigmatizaciju, otežava socijalnu integraciju i rizično je za recidiv”, upozorila je ona. Posljednih nekoliko godina se uočava trend rasta krivičnih djela sa elementima nasilja Stručna služba Vrhovnog državnog tužilaštva od 2013. godine prati primjenu izrečenih alternativnih mjera prema maloljetnicima u Crnoj Gori. Gavranović-Popović kaže da su alternativne mjere opomena i vaspitni nalozi koje se primjenjuju pred državnim tužilaštvom, kao i opomena i poravnanje sa oštećenim licem, koji se primjenjuju od starne policijskog inspektora za maloljetnike, uz saglasnost državnog tužioca za maloljetnike. Vaspitni nalozi su određeni vaspitni zadaci sa ciljem zaustavljanja u činjenju krivičnih djela i pozitivne promjene ponašanja, i ukoliko ih maloljetnik prihvati i ispuni, dolazi do obustave postupka – maloljetnik ne odlazi na sud i ne evidentira se u krivičnoj evidenciji. Gavranović-Popović napominje da od 2013. godine primjećuje da su maloljetnici činili približno isti broj krivičnih djela sa elementima krađe i krivičnih djela sa elementima nasilja, a posljednih nekoliko godina se uočava trend rasta krivičnih djela sa elementima nasilja. Naša djeca koja čine krivična djela sa elementima nasilja, ne odstupaju od globalnog trenda porasta nasilja u svijetu, kaže Gavranović-Popović. Uzroci za takvo postupanje su svuda oko nas. Ona kaže da je ponašanje djece odgovor na okruženje u kojem žive: porodicu, školu, vršnjačku, lokalnu, globalnu i digitalnu zajednicu. “Ne treba zaboraviti da se nasilno ponašanje usvaja i kroz modele s kojima se djeca identifikuju, a oni dolaze iz porodice, škole, vršnjačke grupe, medija (posmatranje nasilja na medijima i kako u se medijima govori o nasilju), lokalne, globalne zajednice”, ističe Gavranović-Popović. Nikada deca nisu bila izloženija nasilju kao danas Danas govorimo o djeci koja su od najranijeg uzrasta izložena aspektima života odraslih jer odrastaju u doba interneta, kablovske televizije, globalizacije, uz terorističke napade i brigu o održivom razvoju, o našoj planeti, ali i uz porast konzumerizma-konzumiranja svega što se nudi, objašnjava ona. Tako djeca, smatra ona, djeca svakodnevno vide svijet ispunjen katastrofama, nasiljem, patnjama i smrću, esplicitnim seksualnim sadržajima, što, kako je istakla, dovodi do ranog saznavanja svih slabosti i mana odraslih osoba te odrasli u očima djece gube svemoć (koja djeci treba da bi se osjećala sigurno i zaštićeno) i autoritet nad djecom. Djeca onda postaju još ranjivija jer gube povjerenje u svijet odraslih, pojasnila nam je ona. “Nijedna generacija u dosadašnjoj istoriji nije odrastala izložena toliko živopisnom, neposrednom, surovom, obijesnom nasilju koje je odvojeno od moralnih i fizičkih posljedica. Iz toga je neminovno i veće posezanje za nasiljem”, istakla je Gavranović-Popović. “Nijedna generacija u dosadašnjoj istoriji nije odrastala izložena toliko živopisnom, neposrednom, surovom, obijesnom nasilju koje je odvojeno od moralnih i fizičkih posljedica. Iz toga je neminovno i veće posezanje za nasiljem”, istakla je Gavranović-Popović. Broj povratnika u oblasti alternativnih mjera raste, nedostaje praćenje kroz bazu podataka Naglašava da Stručna služba uočava broj recidiva u obasti izrečenih alternativnih mjera (pred državnim tužilaštvom i odjeljenjima bezbjednosti), i to je po nekoliko maloljetnika godišnje, ali, kako je rekla, nema mogućnosti da se kroz baze podataka prati konkretni maloljetnik. “Da li je došlo do recidiva na način da su mu izrečene i krivične sankcije (pred sudom). Takođe, nema mogućnosti za longitudinalno praćenje: da li se recidiv javlja kada konkretni maloljetnik postane punoljetan”, naglasila je ona. Takođe, upozorava, javnost se često na veoma grub, isključiv, odbacujući način ophodi prema maloljetnicima, generalizujući nasilno ponašanje u nekim slučajevima, na opštu populaciju djece i mladih, nerazumijavajući njihovu razvojnu nezrelost, tražeći tretman prema njima kao prema punoljetnim licima. Treba se zapitati, naglašava ona, na kojem stepenu razvoja je društvo u kojem se javljaju takvi zahtjevi, koje ne vidi dijete kao cjelinu, nego samo kao učinioca krivičnog djela, i zaboravlja sopstvenu odgovornost - da su odrasli kreirali stvarnost, uključujući i vituelnu, u kojoj naša djeca danas treba da prežive, psihički i fizički. Zakoni i međunarodni standardi treba da budu životni Kao najefikasniji odgovor društva na porast maloljetničke delinkvencije je da zakoni i međunarodni standardi treba da budu životni, odnosno primjenjivi u svim institucijama koje su specijalizovane za rad sa djecom u sukobu sa zakonom, jer samo dobra zakonska regulativa bez modela dobre prakse ne može da doprinese zaštiti i dobrobiti djeteta. “Takođe, najbolja su ulaganja koja se odnose na kvalitet življenja – prije nego što se problemi pojave, a odnose se na brigu o djeci i mladima, porodici, o mentalnom zdravlju, kroz ulaganja u vrtiće, škole, radni angažman, sportske, umjetničke, edukativne, rekreativne, zabavne i dr. kvalitetne sadržaje”, istakla je ona. Na taj način, smatra ona, unaprijeđuje se društvena zaštita porodice, djece i mladih, kroz zadovoljavanje njihovih raznovrsnih potreba, sposobnosti i sklonosti. Time se, kako kaže, onemogućava pojava neprilagođenog ponašanja jer onaj ko se osjeća uvaženo, prihvaćeno i povezano sa svojom porodicom, školom i zajednicom, neće u tim okruženjima praviti štetu. (RTCG)