Budva cijene Budva Apartmani i Budva smještaj u Budvi Crna Gora. Budva budva noćni život & Top Hill Budva

Budva Online - Budva, Crna Gora

Foto: privanta arhiva Slikarka Zorka Cerović, prepoznata po svojim mediteranskim pejzažima ispunjenim tišinom, svjetlom i bojama sjećanja, godinama stvara u tišini beogradskog ateljea. Autorski tekst Jelice Roćenović donosi lični pogled na njen život, stvaralaštvo i umjetničku filozofiju. Može se satima posmatrati primorski pejzaž iz snova poznate naše slikarke Zorke Cerović, on pruža toliko vizuelno uživanje. Ljepotu njenih slika naš poznati istoričar umetnosti Sreto Bošnjak prepoznao je kao „lepotu lica mladosti otvorenog pogleda, a njene plave, zelene, žute i oker harmonije pomirenje čovjeka i svijeta". Zorka Cerović ( Cetinje, 1947) poslije završene Likovne akademije u Beogradu izlaže u prestižnim galerijama Njujorka, Pariza, Rima, Tel Aviva, Brisela, Kaira, Osla. Živi tiho u svom ateljeu pored Kalemegdana odakle se pruža najljepši pogled na Dunav i krovove Beograda. Kad sam se jednog julskog popodneva našla okružena njenim umjetničkim slikama, očarana uzviknuh: „Ako neko u ovoj poplavi „kreativne industrije" ne zna šta je dobro umjetničko djelo na kome se duh može odmoriti, neka pogleda slike Zorke Cerović“. Ona prelazi preko moje izjave i potvrđuje svjedočanstvo Danila Kiša da su ne samo na Cetinju, gde je rođena, već i u Podgorici gdje su joj se roditelji preselili, u gimnaziji, pored stroge discipline koju je nametao tadašnji sistem obrazovanja, predavali vrhunski profesori. Najčudnije što sam čula je da joj je majka sestra Milovana Đilasa. Cerovići su sa Durmitora, ali joj je deda bio oficir Kraljevine Jugoslavije, a majka odrasla u Vojvodini, u Beogradu se opoznala sa ocem, bili su u partizanima, tako da je igrom sudbine njena sestra Roksanda rođena u Beogradu, a ona na Cetinju, odakle su joj roditelji zatim prešli sa službom u Podgoricu. Opisujući posleratnu atmosferu u Crnoj Gori, Kiš zapaža, kažem, da u to vreme nije bilo nikakve zabave, kiše su padale i svi su bili upućeni na biblioteke. Zorka potvrđuje Kišovu misao i objašnjava tadašnji takmičarski duh među mladima: „Za te generacije obrazovanje je bilo stvar prestiža. Bilo je sramota da se neke knjige nisu pročitale, da se nešto ne zna. U Podgorici je posle rata bilo ljudi iz cijele Jugoslavije, mi smo se tukli i gađali iz praćke, a sad se priča o nekim đačkim pravima". Pitam slikarku da li se našla na udaru kad je Đilas sa vrha vlasti pao na dno? „Roditelji jesu", odgovara, „majka mi je penzionisana vrlo mlada, otac je izašao iz Partije, međutim, tamo je bilo mnogo ljudi koji su iz različitih razloga bili izloženi progonu, naročito po liniji Informbiroa, i nije se taj politički pritisak osjećao u tolikoj mjeri. Deca su pored svega toga slobodno odrastala. Bila su obilježena, ali su se družila sa svima. U kući smo znali da smo obilježeni". Pitam je kad joj se prvi put dogodilo da pomisli da će joj smisao života biti likovna umjetnost? „Cvetko Lainović je na moju odluku presudno uticao. Bio je već poznat slikar i fantastičan predavač. Crtala sam od malena ali nisam mislila da će mi to biti profesija. Njegova predavanja u podgoričkoj gimnaziji bila su za sve đake izlazak u nepoznati svet, koji nije bio naš, socijalistički, malo skučen, nije se moglo preko granice, a on nama predaje cijelu italijansku renesansu, Egipat, umjetnost Rima i stare Grčke. Znao je da nam približi ideju Ljepote. Po završetku škole Cvetko mi je pomogao da se pripremim za prijemni ispit na Likovnoj akademiji u Beogradu. Dođe kući i kaže: „Sjedi Zorka i crtaj"! Na prijemnom smo akt crtali tri dana, portret i mrtvu prirodu dva dana. Akademija je primala malo studenata, ispit je bio težak, polagalo se kod dobrih profesora, malo sam strahovala, tako da sam paralelno položila prijemni i na grupi za engleski jezik. Međutim, kad god sam crtala, osjećala sam privlačnost tog zanata koji podseća na kockanje. Gledam to isto i po Nikoli, pomisliš kad završiš sliku: „Evo, sad sam izgubio, dobiću sljedeći put". To je zaista jedna strast. „Umjetniku nije cilj da se dopadne mnoštvu ili stekne novac, već da izrazi najbolji dio svoje duše. Cvetko stiže u Beograd, udala sam se za njega poslije prve godine studija i nastavila da studiram, dolazi Nikola i oboje prelazimo u slobodne umjetnike. Sedamdesete su zanimljiv period, društvo je postalo slobodnije. Počele su da se otvaraju privatne galerije, jednu od prvih vodila je Vida Gostuški, i nas nekoliko sa Likovne akademije mogli smo svoje radove da ponudimo privatnim galerijama. Bila je to izvanredna mogućnost da budem pored Nikole i slikam". O Cvetku Lainoviću su istoričari umjetnosti i pisci napisali brojne tekstove, kažem, umjetnici od ugleda ga smatraju najboljim evropskim slikarem jep je svoju misao kao rođeni crtač znao savršeno da izrazi linijom i bojom, zar je bilo nemoguće da dva umjetnika ostanu pod istim krovom? Zašto život i umjetnost ne mogu zajedno? „Oboje smo jake ličnosti, ali potpuno različite. Cvetko je bio mlad i ostao duhom mlad do kraja života. Imao je neku čudnu energiju čiste mladosti, večne radoznalosti. Kao i neki drugi veliki umjetnici bio je opsjednut ženama i to nije ni krio. Kad bih mu to prigovorila odgovorio bi da se time ne opterećujem. Možda je to kod njega bilo pomalo neurotično da mora da se dopadne svakoj ženi". „Ne osvrće se onaj koji je vezan za jednu zvijezdu", odgovorih Zorki Leonardovom rečenicom i nastavih da iznosim suprotan stav kao novinarka koja ga je srela nekoliko puta pred smrt. Mislim da je mislio na vas kad je napisao: „San me je sagorio". Bilo je nemoguće dosegnuti viši san od onog koji je sanjao, pretvorio ga zatim u uspomenu, da bi mu se ponovo vraćao. Pamtim riječ „kajanje" koja je zvučala kao svođenje računa aa sobom i sa svetom, izdvojenu iz zbirke „Prije molitve": „Misliti znači kajati se". Zorka za časak zastade kao da sam joj otkrila neku veliku tajnu da se svaki umetnik u težnji ka savršenstvu kocka sa najdragocjenijim. Posijle nekoliko trenutaka tišine odgovori: „Moguće je, mada iskaz „San me je sagorio" može da se odnosi i na umjetnost. Silu umjetnosti. Sa Nikolom je imao dobar odnos. Cvetko nije odlazio u crkvu ali bio je duboko pobožan u vremenu kada to drugi nisu bili. Nije mogao uveče da legne a da se ne pomoli i prekrsti, a tome ga je deda naučio. I da se pokaje ako je tokom dana nešto loše uradio. I u vojsci je imao nekog druga koji bi ga sakrio iza nekog ćebeta dok bi on izgovorio svoju molitvu". Kao mislilac o umjetnosti, rekla bih, Lainović je bio blizak ideji da umjetnost nije neutralan proces kad je napisao: „Stvaralaštvo je poigravanje sa zlom". „Umjetnost govori daleko više nego što naše oči vide" bio je uvjeren i Lubarda, a Bodler u svojoj težnji ka Lepoti koja prekoračuje granice vremena i patnje, spaja je sa užasom ponora, kad tvrdi da „moderna umjetnost ima jednu tendenciju suštinski demonsku“. „Znate, Jelice, Kinezi imaju izreku da dva čovjeka gledaju kroz isti prozor i jedan vidi zvijezde, a drugi blato i obojica su u pravu. Pitanje je samo u kom ste pravcu usmjerili pogled. Izbor postoji. Stvaralaštvo samo po sebi ne pripada čoveku, to je Božija stvar. U nekim religijama je zabranjeno slikati ljudski lik. Mislim da umjetnost odista oplemenjuje". Vaša umjetnost, Zorka, okrenuh se i odgovorih nestrpljivo, „ovi mediteranski pejzaži pored nas na kojima se pogled odmara i duša osjeća ritam svijeta i vremena, a ne „performansi" čiji autori sebe agresivno predstavljaju kao umjetnike. Zorki otkrih svoju tajnu sklonost ka bijelim primorskim kućama koje je ova umjetnica obojila melanholijom, oskudnim rastinjem, kosim zasadima maslina, plavičastim oblacima na ružičastom nebu, sjenkama drveća i čempresa koji bi da dodirnu nebo ili se oštrim vrhovima suprotstave olujama. Objašnjava: „Kamen je sam po sebi lijep. Simbol. I meni su predlagali da napravim „performans priču", s kojom se mogu zaraditi pare. Nisam, međutim, pristala da budem glumica u tuđoj pozorišnoj predstavi. Jedino što sam željela da ponudim je slika, a ne ništa. He volim njihovu borbenu poetiku. Neka žena je kupila moju sliku primorske katedrale a zatim je došla da mi kaže kad se ujutru probudi i pogleda sliku ljepši joj je dan. Neko drugi se opredijeli za neku drugu sliku. Volim da srijećem dobre ljude". Svi primorci su vezani za svjetlost malih mediteranskih gradova, te upitah našu slikarku najlepših primorskih pejzaža, u čemu je njihova tajna? „Postoji duboka mistika tih bijelih kuća, zatvorenih kapija, i kad se na časak otvore i sine neka lijepa bašta, može ce čuti, recimo, priča „ko je u nju ušao iz nje nikad nije izašao", ili nagovor „nemoj je kupiti, umro je ko god je kupio", kao da u svim kućama ne umiru ljudi. Ima nečeg tajanstvenog taj kamen ispran od kiša i pobeleo od sunca. Kad prolazite nekom gradskom ulicom i razgledate te stare kuće ne možete a da se ne zapitate šta se dešava iza tih zidova, škura, kapija? Šta je tu sad meni najzanimljivije? Da se bavim odnosom svjetlosti i sjenke". Govorim da me njene slike podsjećaju na Dučićeve stihove iz pjesme „Večernje" i atmosferu zalaska sunca, prolaznosti: „Nem na izgubljenom valu nasred vode,/prve senke noći dok rastu i brode/ a s ostrva tužno zvoni, zvoni, zvoni". Slične su simbolističke poetike? „Nisam znala, ti stihovi zaista sadrže zagonetnu misaonu dubinu. Pesnik i umetnik su to usamljeno ostrvo među ljudima. Na mojim pejzažima i u tim kućama vi ne vidite ljude. Nema buke. To je tačno taj stih, muzika, slika. Oni se osećaju, nazire se neka tajnovita priča koja mi pruža beskrajne likovne mogućnosti da je izrazim koloritom, svjetlošću i senkom". Ova umjetnica se prilikom slikanja ne drži pravila podražavanja, mimezisa, već je svojom imaginacijom potpuno promijenila izgled jedne kuće u Kotoru, unijela u nju svoju svjetlost, promijenila boju prozora i vrata u ultramarin, dodala na istom motivu na drugoj slici grm rascvjetanog ružičastog oleandera, cvijeće pred vratima, dva čempresa u dvorištu. Sve njene slike su prava svjetkovina duha. Leta. Lekcija o skromnosti, čistoti, pohvala sećanju, nekoj stazi sunčanoj kojom smo prošli. Svjetlost je apstraktna i dolazi kao istina u životu nekad sa lij eve, nekad sa desne strane, u Panteonu kroz krug prema nebu i suncu. Smije se i ostavlja me bez odgovora zašto dolazi ca leve strane i pravi sjenku, zatim dodaje da je pravo umjetnika da radi šta hoće. Pitam je kako se osećala u Rimu, gdje je predstavila svoja djela i mogla izbliza da analizira ostvarenja velikih slikara renesanse? „Leon ardoje fantastičan, ali me je Rembrant kao svjetski majstor svjetlosti najviše impresionirao. Rembrant je poznavao Karavađa i znao je koliko je važno da se nova bogata trgovačka klasa gledalaca uvuče u dramsku priču između njih i prizora na slici. Volim i Vermera i El Greka, gledala sam njegove slike u Njujorku, od svega odskače. Pravo je svakog na svoj doživljaj umjetničkog djela, zavisno od obrazovanja, inteligencije, emocija". Za časak se okrenuh na drugu stranu i primijetih da Zorka Cerović nije samo veliki pejzažista već je napravila i nekoliko izvanrednih portreta među kojima cy slika njenog brata, novinara „Vremena" Stojana Cerovića i sina Nikole, ali sam pošavši prema njenom „radnom djelu" opazila veliki portret Cvetka Lainovića, toliko „živ" da me je podsjetio na čuvenu Gogoljevu priču. Videvši moje iznenađenje jer ce izdvaja nadahnućem ca kojimje naslikan, osmehnu se i poče da objašnjava kako je nastao: „Kad me neko pita da li sam ga ja radila, odgovorim jesam i nisam. Radila sam razne portrete, negde oko 1995. godine imala sam i izložbu portreta u Hajatu, na kraju, rekoh sebi hajde i Cvetka da naslikam. On neće da pozira, stane pa ode. Požalim ce da mi ne ide od ruke, on uzme crnu četku i sa svega tri četiri poteza nacrta oči. Nešto mu se nije ni tada dopalo, uzme nož i skine sebi malo boje s nosa, takav je njegov portret i ostao". Da mi na ovaj skoro nevidljivi detalj nije skrenula pažnju u prvi mah to ne bih ni primijetila, no ne može se dovoditi u pitanje, rekoh, njen rad crnom četkom na nekoj svjetlucavoj boji okera kojom je postigla i spoljašnju i unutrašnju svjetlost lika. Nisam sličan portret vidjela. S desne strane od štafelaja srijećem setni pogled bijelog jednoroga, mistični simbol iz najboljeg srednjovekovnog romana „Varlaam i Joasaf", poznat studentima književnosti jer je inspirisao Svetog Savu da ode na Svetu Goru. Čudim ce otkud slikarki pejzaža ideja za ovu simboličnu priču? „Kod nas vrlo malo ljudi zna o religiji, hrišćanstvu. Toje priča o nama. Ima više oddvadeset godina otkad ga slikam. Jednom prilikom dođe mi drugi brat iz Pariza, Stanko Cerović ( filosof) i reče da bi želio da mu naslikam jednoroga. U pariskom muzeju „Klinji" naslikan je na tapiserijama, ograđen, moj je slobodan. Čovek koji nije slobodan ne može da se bavi umetnošću. Onda, kadje Vida Ognjenović bila ambasador u Oslu, organizuje mi izložbu na kojoj ce slika belog jednoroga odmah proda. Poslije izvjesnog vremena dobijem pismo neke Šveđanke ca molbom da joj naslikam jednoroga, i pošaljem joj sliku. A kod nas devedeset procenata ljudi ne zna šta je jednorog nego me pitaju „Kakav je ovo konj sa nečim"? Ne ide se sa gomilom nigdje". Inorog je zaboravljena priča o evropskom čoveku i Bogu rekoh ja. Zorka ima i slike prekrasnih konja u galopu, bele i riđe, boje terakote, sa malo crvene, zelene. Veli da je njen i Cvetkov sin Nikola nastavio da se bavi umetnošću, završio je studije u Firenci, ali kad dođe za sad više voli da izađe sa društvom nego da razmišlja o izložbi u Beogradu. Svjetlost i nostalgija su pejzaži Zorke Cerović razmišljam prelazeći pogledom od jedne do druge slike. Jedno platno, negde skriveno sa strane, na koje mi skreće pažnju: carstvo poezije. Brijeg oslikan bojama zalazećeg sunca blago se spušta prema moru nepoznatom, gradu. Na njegovoj obali sa sličnim starinskim kamenim kućama iza čijih ograda se mogu vidjeti masline, čempresi i stabla pomorandži. Podzidan je na više mjesta da morske bure ne odnesu ono malo zemlje na kojoj su nepoznate ruke posadile povrće. Topao vazduh miriše na ljekovito bilje, lovor, ruzmarin, limun, majčinu dušicu. Jedna linija ljubičaste lavande izvila se prema nebu. Bijela kuća na vrhu brda, sama i topla kao ptica na dlanu, koju su gradili neki blagorodni ljudi vraća posmatrača radosti djetinjstva kad je sve bilo čisto kao priroda ovog pejzaža što sjećanjem opominje da ne treba napuštati stara gnijezda. Dobro reče antički mudrac: „Do najdragocjenijih dobara dolazimo zanosom ukoliko nam se on daje kao Božiji poklon“. Jelica Roćenović