ENG | MNE

 
Nalazite se ovdje: Naslovna >> Vijesti

Vijesti

09-07-2020

Nisam ja kriv, drugi su!

Zašto je teško preuzeti odgovornost za svoje postupke i neuspjehe. Žalopojke učvršćuju osobu u ulozi gubitnika, pa krivca za poraze traži u roditeljima, partneru, državi.

Foto: (Ilustracija)

Za propast braka kriv je partner jer se nije trudio. Za stagnaciju u karijeri krive su kolege jer su nas na svakom koraku saplitale i zabadale nož u leđa. Za to što sastavljamo kraj s krajem krivi su roditelji jer nam nisu obezbjedili bolju početnu poziciju. A država? Ona je kriva otprilike za sve - i za to što nemamo posao, i za sabotažu naših genijalnih ideja, i za to što naši kvaliteti neotkriveni čame u tami.

Obrni-okreni, kriv je uvijek neko drugi. I kao što Kalimero, crno pile u čuvenom crtanom filmu hoda okolo žaleći se na sve i svašta i uzvikujući čuvenu rečenicu "Pa, to je nepravda", tako mnogi od nas imaju naviku da krivca za sopstvene poraze i probleme traže u drugom. Da li se taj drugi zove roditelj, partner, kolega ili država, manje je važno. Bitno je da odgovornost nije naša. Zašto smo skloni da za sopstvene poraze i probleme krivimo druge, otkriva sagovornik "Života plus", psihoterapeut dr Zoran Milivojević podsjećajući da ljudi imaju određenu pozitivnu sliku o sebi, svojim sposobnostima, znanjima i veštinama koju bi trebalo opravdati nekim postignućima ili uspesima.

- I zato, kad se desi neki neuspjeh, poraz ili greška, oni imaju doživljaj da više nisu takvi kakvima sebe smatraju, pa projektuju odgovornost na nekoga ili nešto izvan sebe, na višu silu. Tako oni više nisu odgovorni, pa ni krivi za negativan rezultat - primjećuje Milivojević.

Profesor psihologije na Klemson Univerzitetu Robin Kovalski ističe da su žalbe uobičajen deo svakodnevice i da ih koristimo u razgovorima za "razbijanje leda", poput opaski o vremenu. Komunikaciju nerjetko počinjemo negativnom opservacijom jer znamo da će ona izazvati veću reakciju nego pozitivna konstatacija. Neka istraživanja pokazuju da 78 posto radnika u Americi troši 4,5 sati nedjeljno slušajući žalopojke kolega. Kakva je situacija kod nas, možemo samo pretpostaviti jer se stiče utisak da je "kukanje" disciplina u kojoj kao narod briljiramo.

- Kada od drugih tražimo da prihvate definiciju da je drugi kriv za naš neuspjeh, mi im u stvari "objašnjavamo" da smo i dalje sposobni, pametni i vješti, a da je neuspjeh rezultat neke spoljašnje sile. I zato očekujemo da oni prihvate takvo viđenje i sa nama se solidarišu, da nam daju podršku i potvrde pozitivnu sliku koju imamo o sebi, a osude spoljašnju silu - pojašnjava Milivojević.

Da nam je ova osobina u korenima, tvrdi psiholog dr Majkl Kaningem sa Univerziteta u Luisvilu. Prema njegovim riječima, navika da se žalimo razvila se iz manira naših predaka da na sav glas objave potencijalnu prijetnju plemenu. Kaningem upozorava da, mada smo vrsta kojoj je u genima da jadikuje, oni koji to neprestano rade ulaze u ulogu žrtve što iritira okolinu. Da žalopojke učvršćuju osobu u ulozi gubitnika vjeruje i Milivojević ističući da one donose i neke dobiti koje, ipak, nisu ljekovite.

- Prva dobit je da se potvrđuje slika o sebi, a druga da je potvrđuju i drugi uprkos neuspjehu. Problem je što takva osoba ništa ne nauči iz sopstvenih grešaka i zato i u drugim situacijama kada pogreši, traži odgovornost izvan sebe i ponavlja isti obrazac - upozorava Milivojević.

Obrazac se može prekinuti, ali neophodno je da prihvatimo odgovornost za svoje postupke. Da bi to bilo moguće, kako naglašava, osoba treba da razumije da ona i njeni postupci nisu isto i da pametni ljudi mogu da donesu glupu odluku ili pogrešno postupe.

-I baš zato što su pametni, oni prestaju da se tako ponašaju. Ako su pri tom nekom nanijeli štetu, treba da se izvine i ponude da poprave učinjeno. Ali, najvažnije je učenje i pitanje šta mogu drugačije da uradim drugi put u sličnoj situaciji da ne bih ponovio grešku. Takvi ljudi uče iz sopstvenih grešaka i ponašaju se sve bolje i bolje tokom svog životnog puta. Za njih, osjećanje krivice je samo motiv da promijene ponašanje i da se ubuduće ne ponašaju na pogrešan način - savjetuje Milivojević.

Ili poslušajte savjet afroameričke književnice i aktivistkinje za ljudska prava Maje Anđelou: Ako vam se nešto ne dopada, promijenite ga. Ako ne možete da ga promijenite, promijenite stav. Samo se nemojte žaliti.






Izvor:www.novosti.rs/vesti/lifestyle
Reklame