ENG | MNE

 
Nalazite se ovdje: Naslovna >> Vijesti

Vijesti

14-03-2020

Manastiri Paštrovića: Duhovnici štite kolektivno plemensko

Ova zdanja su, pored primarne namjene da služe zadovoljenju duhovnih potreba ovdašnjeg življa, i svojevrsna mjesta okpljanja i pregovaranja, snaženja svijesti o pripadnosti zajednici.

Foto: Pobjeda

Istočna obala Jadrana, kao i cijeli mediteranski basen, zahvaljujući kontinuiranom prisustvu i životu čovjeka, obiluje bogatom i prilično raznovrsnom zaostavštinom prošlih vremena. Te sačuvane tragove prohujalog doba koje ljudi prepoznaju kao izraz i odraz određenih sopstvenih vrijednosti, vjerovanja ili tradicija – savremeni diskurs imenuje terminom kulturna baština. Tako, uostalom, i stoji u važećim međunarodnim i domaćim aktima koji tretiraju pitanje zaštite i očuvanja baštine, što reći da je po srijedi jedan od trenutno dominantnih pristupa razumijevanju ovog pojma, svakako drukčiji od starijih.

Nasljeđe daleke ili bliske nam prošlosti na teritoriji današnje Crne Gore, kao što je poznato, prilično je brojno i raznorodno, sačinjeno od elemenata koje savremena nauka zove materijalnom ili nematerijalnom baštinom, odnosno prirodnom baštinom, ukoliko je riječ o strukturama koje nisu djelo ljudskih ruku.

Među segmentima kulturne baštine koje je stvorio čovjek, jeste ona koju je posvetio Bogu, božanskom, natprirodnom, odnosno podigao mu u čast, a to je sakralna, religijska zaostavština, koja se u našoj zemlji broji stotinama primjera, a manifestuje kroz najrazličitije forme i oblike. Od arhitekture, vizuelne kulture enterijera i eksterijera, živopisa, pokretnog fonda ikona ("svetih slika"), bogoslužbenih predmeta i knjiga do obreda, tj. rituala, i to nezavisno od pripadnosti određenoj konfesiji, jer ukuljučuje sve vjeroispovjesti koje su na ovdašnjem prostoru postojale i koje i dalje prisutne. S obzirom na značaj koji je religiji pridavan kroz vjekove i koji joj se danas ukazuje, ne treba da začudi otkud tako veliki broj bogomolja i sa njima povezanom materijalnom kulturom.

Ukoliko se osvrnemo na Paštroviće, maleni krajolik Crnogorskog primorja, naići ćemo na više desetina crkava i crkvišta (prema nekim podacima preko 70), i na čak sedam manastira, od kojih su najmanje četiri, a možda i pet, iz drevnih srednjovjekovnih vremena. Ti stari paštrovski manastiri, navedimo ih od istoka prema zapadu, jesu Gradište i Režević(i) oko Petrovca, i Praskvica i Duljevo iznad Svetog Stefana, a neki autori pretpostavljaju da nedavno obnovljeni manastir Vojnić potiče iz poznog srednjeg vijeka.

Sakralna baština ovog podnebnja gotovo je u potpunosti pravoslavne provenijencije i pod jurisdikcijom Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, osim jednog rimokatoličkog samostana koji je lociran u Petrovcu, oko crkve Sv. Vida, koja je u administrativnom sastavu Kotorske biskupije. Postojanje ove crkvene građevine u nekadašnjoj Kastel Lastvi ogleda se u činjenici da je tamo tokom stoljeća obitavalo nekoliko katoličkih porodica, kako paštrovskih, tako i bokeljskih, mletačkih, a od 19. vijeka i onih porijeklom sa raznih austrougarskih teritorija. Brojnost rimokatoličke zajednice, kao ni muslimanske, ateističke ili agnostičke u ovom gradiću ni danas nije brojna, a prema vjerskoj pripadnosti dominiraju istočni hrišćani (pravoslavci), što je karakteristično i za Paštroviće generalno, i to vjekovima unazad.

Tokom mletačke uprave ovim dijelom Jadrana, naročito u 17. vijeku, ali i docnije, bilo je unijatskih pokušaja specijalnih misionara Vatikana da se lokalno stanovništvo prikloni papi, što na koncu nije dalo nekog značajnijeg rezultata. Neodstupanje od naslijeđenih kategorija svog kolektivnog plemenskog i patrijarhalnog identiteta, oličenih u dominantnoj pripadnosti pravoslavlju i slovensko-srpskom etnosu, antimletački i kasnije antiaustrijski nastrojenom, te istrajavanju u govoru na narodnom (maternjem) jeziku i pisanju ćiriličnim pismom – svakako da su morali biti dodatno ohrabrivani i podsticani od duhovnika iz paštrovskih manastira. O tome i svjedoči bogata kulturna zaostavština, koja je nadživjela vjekove često nepovoljnih istorijskih okolnosti po paštrovski kraj i njegove žitelje.

Manastiri Paštrovića bili su, pored primarne namjene da služe zadovoljenju duhovnih potreba ovdašnjeg življa, i svjevrsni centri okupljanja i pregovaranja, snaženja svijesti o pripadnosti zajednici, rasadnici pismenosti, obrazovanja i kulture, čuvari vrijednih kolekcija.

Manastri na ovoj teritoriji bili su i mjesta gdje su dugo radile knjižnice (biblioteke) i čitaonice, ne samo za đake tamošnjih škola, već i za sve koji su imali potrebu i svijest da šire horizonte znanja. Mnogi naši stari sjećaju se malih skučenih prostorija, sa drvenim stolovima i klupama, nevelikim policama za knjige, ali dovoljnim za opskrbe znatiženju čitalake publike. Oba manastira oko Petrovca imala su svoje knjižnice i čitaonice, a svjedočanstva o njima postoje i nalaze se uglavnom po arhivskim ustanovama, kao i u rijetkim privatnim kolekcijama. NJihov rad uključivao je ne samo književne programe, već i druge prigodne aktivnosti, usmjerene na snaženje duha i nacionalne svijesti tadašnje omlatine.

U Paštrovićima je, međutim, svijest o potrebi opismenjavanja duga više vjekova, najmanje od kraja 16. stoljeća. Naime, kaluđeri koji se vezuju za manastir Gradište, ikon Sava Dečanac i Stefan Paštrović, rodom od lokalnog bratstva Davidović, priređuju i maja 1597. u Veneciji, u knjigopečatnji Đovanija Antonija Rapmaceta, štampaju dvije formatom male, ali značajem velike knjige. Riječ je o Molitveniku (molitvoslovu, zborniku na putnike), od 19. maja, i Bukvaru, štampanom u čak dva izdanja (20. i 25. maj), na četiri odnosno na osam stranica. Ovaj azbučnik u literaturi se navodi kao „prvi srpski bukvar“ i nauci je poznat još od početka prošlog vijeka. Iako su njihovi primjeci mahom zagubljeni ili nestali, sačuvano ih je svega nekoliko, kao i starih kopija, čiji su originali u međuvremenu trajno uništeni. Prije nekoliko godina uprava manastira Gradišta, na čelu sa arhimandritom Pavlom Kalanjem u nekoliko izdanja fototipski je priredila ovu knjigu za štamu, vrativši je Paštrovićim nakon toliko vremena.

Valja kazati i to da je mnoštvo starih pravnih dokumenata, tzv. „paštrovskih isprava“, ali i bogoslužbenih knjiga, matičnih knjiga, raznih rukopisa i drugog pisanog fonda, kao i starih i novih publikacija (beletristike i stručne literature) – čuvaju i kriju zidovi ovih svetinja. Među njima se brojnošću i značajem ističe bibliotečka zbirka manastira Praskvice, a ne zaostaje ni fond iz Gradišta. Tokom posljednjih godina obnovljena je izdavačka djelatnost pri ovim manastirima, što je rezultiralo nizom zapaženih izdanja.

Uprkos tome što politički, istorijski i društveni konteksti i strani vladari često nisu bili naklonjeni Paštrovićima, njihovoj lokalnoj kulturi i tradiciji, već naprotiv – kroz mnogo dokumentovanih slučajeva neprijateljski, pljačkaški i rušilački, može se zaključiti da je kulturna baština ove nevelike zajednice u znatnoj mjeri ipak solidno očuvana, ostavljena dolazećim pokoljenjima da se o njoj staraju i brinu, da je istražuju i valorizuju.

I pored niza primjera savjesnog odnosa i brige prema naslijeđenom, nemal je broj i onih koji to, nažalost, nisu, što predstavlja zajedničku odgovornost vlasnika/držalaca i države ili, prezicnije rečeno, njenih stručnih službi zaduženih za zaštitu baštine. Za paštrovske hramove, koji su nakon nekoliko decenija poratne zapuštenosti i napuštenosti, konačno oživnjeni i sada uglavnom puni vjernika tokom crkvenih obreda i drugoh prigoda – moglo bi se reći da su se nastojatenji o njima u velikoj mjeri adekvatno starali. Svakako, najbolje što su mogli, znali i smatrali da treba. Da li je moglo bolje i stručnije, vjerovatno da jeste. No, kada znamo da je briga o baštini proces koji traje, a da je ona „u stalnom procesu evoluiranja“, kako kazuje naš Zakon o zaštiti kulturnih dobara, nemoguće je očekivati da svi elementi iz prošlosti trajno ostanu u nepromjenjenom (autentičnom) obliku. Pitanje je samo da li je pređena tanka linija između, s jedne strane, neminovnih i spontanih promjena na nekom dobru, uslovljenih prirodnim životnim tokovima i upotrebom u novom kontekstu, i, s druge strane, uništenja kulturnih vrijednosti i osobenosti, po kojima je ono prepoznatljivo.

Unutar zdanja osnivane škole

Unutar manastirskih imanja, uz konake, a često i u njima, održavana je osnovnoškolska nastava za djecu paštrovskih seljaka i težaka, koje su "učili peru" prosvećeniji monasi, a kasnije i školovani učitelji, sve do iza Drugog svjetskog rata, kada su osnovane modernije škole. U Praskvici, u dvoetažnoj zgradi nazvanoj „kulica“, dugo se nalazila škola, pa i u vrijeme bivše Jugoslavije. U selu Reževići, u neposrednoj blizina manastira, na nekada njegovom imanju, 1856. školu je pokrenuo mjesni kaluđer Dimitrije Perazić, koji je održavao veze sa carskom Rusijom, založivši privatno imanje za dobrobit i prosperitet škole. Ova prosvjetna institucija radila je sve do 60-ih godina prošlog vijeka, a u njoj (danas Spomen-domu "Reževići") čuva se dio rukopisne, administrativne i foto građe koje svjedoči o preko stogodišnjem trajanju i radu škole. Pri manastiru Gradištu nastava se odvijala u nešto dužem kontinuitetu, jer je škola ranije osnovana, ali je zatvorena usljed stradanja konaka 1941. godine i nije ponovo pokretana.

Autor: Dušan Medin

Izvor: Pobjeda
Reklame